Nisu mi nikad jasni oni vegetarijanci koji kažu kako
ne jedu meso, ali jedu kokošija jaja, koriste sireve, mleko, itd., pošto za moj
pojam pravi vegetarijanac bio bi onaj koji neće okusiti nikad ništa životinjsko,
ništa osim biljno, a to je već apsurd svoje teške vrste i baš se “čudim” što neko
danas žali kad se kolju tovne ćurke, a ne žali kad se poseče jedno drvo ili se
negde iščupa jedna biljka, sve u svemu i drvo i biljka živo je kao i tovni ćuran,
zar ne…
Ali, ja sinoć nisam izmislila ovu apsolutno vegan
pizzu mada u testo ide jaje pa se moja apsolutnost dovodi pod pitanje, ne zato
što sam vegetarijanac, naravno da nisam, već zato što imam tanke zalihe (a treba
doskočiti ovoj bedi filozofiranja, večitim nejednakostima po pitanju klase i rase,
te preživeti iz dana u dan, jer nama vrtlarima nije lako, mi ne tovarimo tone
kokaina na brodove). A trebala sam dakle da izmislim svoj današnji najvažnji doručak
(a pošto neću da kuvam odlomiću parče i za ručak), a izmisliti treba svaki dan nešto
jestivo, nasušno od onoga što čovek ima u svojim pošteno stečenim zalihama (ljudi
kao ja nisu pokrali ovog leta svoje prijatelje za 400 evra), a naravno skupih sireva
nikad nemam, a sirevi su inače svi skupi...
Najpre treba zamesiti testo bez kvasca od sledećih
sastojaka:
1 celo jaje
3-4 velike supene kašike kisele pavlake
½ kesice praška za pecivo
½ kašičica krupne morske soli
5 kašika maslinovog ulja
brašno (ekstra belo, tip 400)
Zamesim testo u lopticu, mekoće kao kad pravim vanilice,
a onda tu dobijenu lopticu od testa pouljim sa što više maslinovog ulja i stavim
na sredinu pleha u kome ću posle rukama razvući, tj. rastanjiti testo da odmori
najmanje 10-15 minuta (može i više, još će biti bolje).
Kada rukama rastanjim testo, tanko, onda ga premažem
maslinovim uljem od komine i pospem origanom.
Onda sledi filovanje, a fil je raznovrsno povrće, smrznuto, a sveže šarenilo, silni moćni vitamini sa kojim se dakle igram, poigravam, da zastane dah od lepote boja, posebno sad u ove jesenje zimske bezbojne dane.
Dakle, umesto kečapa, ja pravim svoj nadev, od ovih sastojaka,
koje sve zajedno sameljem u super čoperu mojoj omiljenoj seckalici:
obilata šaka zamrznutog čeri paradajza
par čena belog luka
2 lulice ili vezice smotanog peršuna lišćara iz zamrzivača
sveže lišće bosiljka balzamiko takođe iz zamrzivača
Kada nanesem ovaj nadev, onda dodajem ostalo povrće,
po svojoj želji izmišljanja:
skuvani kukuruz šećerac
isečena odmrznuta sveža cvekla (na sitne štapiće sve
isečeno)
sveže korenje celera korenjaša (takođe isečeno na uske
štapiće)
I na kraju, svo ovo povrće samo malo posoliti na ne
bi bilo bljutavo, kao u onoj svetojevanđeljskoj ako sve obljutavi čime će se onda
narod bedni osoliti, te pospem sve suvim začinom origano.
Ispečem, ravno 15 minuta na 200 stepni po C.
Morala sam sinoć otkinuti vruće parče, te za večeru isprobati
svojih ruku ovo izmišljeno jestivo delo, a miriše da ne može da se opiše, te
dakle zaista ništa genijalnije nisam osmislila,
tako olako, bez trunke stresa što nema topljivog sira, ili šunke, kečapa, i ostalih
potrošačkih potrepština.
Testo je meko kao pamuk i prospito čak i sutradan, a
kad nema kvasca ne može da se stegne u odbačeni kamen.
Prijatno!
Коментари
Постави коментар